среда, 23. април 2014.

UTOPISTIČKI PROTOKOLI

ČOVEČANSTVO ILI NIŠTA
Čovečanstvu nije potreban još jedan filozofski sistem, primerenija ideologija ili nadreligija, nove torzije stvarnosti, još spektakularnije, ulepšane fikcije, novi državni modeli, još jedna nevidljiva ruka najveće lakrdije na tržištu, potrebna mu je svenarodna duhovna preporod života po slobodnoj volji, radost  življenja bez pretenzija i diktata kako živeti taj jedini život kojim raspolažemo.

Utopija je najjednostavniji horizontalni društveni poredak, bez obmana, bez zapreka, gospodara, pokore i razdelnica, u kojem je svaki pojedinac sposoban da postavlja sopstvene uslove. Naše jedinstveno prirodno okruženje kojega se ne bismo stideli, kakvo nam je dato u prvobitnom istinujućem stanju, još uvek zatomljeno, daleko, strano, i neprepoznato od strane čovečanstva.

Nema života bez sveta po meri ljudi i jednostavnosti na delu, bez susretanja i našeg jedinstva u dobroti i slobodi, bez potpunog ostvarenja humanističkih ideala.
Utopija bez sumnje nije romantični mit, ona je potreba za oličenjem prirodne harmonije koju snažno osećamo u nama samima, jednako kao što osećamo najosnovniju prirodnu potrebu da budemo voljeni i da volimo. Neophodnu toplinu bez koje ne bismo opstali.
Težnja za srećom, mirom, slobodom i društvom ravnopravnosti ima samo jednu domovinu. Utopiju.
Ta težnja plamti u našem pleksusu, svima nam je znana i sama po sebi razumljiva, to je naša Istost. Ključna reč čovečnosti koja hoće da nas sazove da budemo Jedno, da budemo celina za celoviti svet sklada.
Reč suštine koja želi da joj se veruje, da prisustvuje u svetu kao temelj novog sveta.

Istost nas može ujediniti ako je iskreno prihvatimo za ideal celokupne ljudske zajednice u kojoj ćemo živeti i stvarati kao jedna celina, kao jedno i jedinstveno čovečanstvo. Bez ostatka.

Na prvi utisak, reklo bi se da ne možemo a da ne budemo zaneseni čarima Utopije. Međutim, iako je taj neizobličen svet prostodušne divote svuda oko nas, mi sa njime nikada nismo bili temeljno povezani.
Krajnje je vreme da to promenimo.
Vreme je da ostvarimo životno jedinstvo, zbog života samog, koji je sam po sebi savršen, a ne zbog artefakta, za boljitak ljudske vrste čiste od svake želje za prisvajanjem; uzdizanjem nad zajednicom, posedovanjem i dominacijom.

Da bismo izgradili svet sklada moramo činiti sa više volje nego što smo do sada činili. Ispoljiti više od sleganja ramenima, solidarnost, empatiju i altruizam, biti odgovorni i hrabri. Dati sve od sebe, biti potpuno posvećeni. Sva mračna sila osporavanja čistog razuma staviće se u službu borbe protiv ljudske dobrote i univerzalne jednakosti.
Zato što je jedinstvo uvek rušilo sistem i menjalo poredak i odnos snaga u društvu.

ZA SVE SI TI KRIV, VELIKI MUDRAČE!
Mudraci neće štedeti reči poruge. Njihov svet je egzistencijalna arena u kojoj samo najjači opstaju. Bezdušnost je puštena sa lanca. Čovek je čoveku vuk.
Ovakva izopačena ilustracija drugog treba da nas zaplaši, da osetimo njegove očnjake na vratu, da pomislimo da smo u opasnosti i da nas obeshrabri u prisustvu drugog.
Oni određuju značenja stvarnog sveta, šire svoje ludilo po celom svetu, sejući strah i podstičući strepnju da će se desiti ono najgore, zatrovali su dušu čovečanstva.
Na prvi pomen Utopije odmah će se javiti tumači jave i sna, vatreni realisti koji će navući tamni zastor da ih ne zaslepi očaravajuća vizija lepote življenja. Glasnogovornici zaduženi za mudre protivrečnosti prvi će se nasmejati našoj ispraznosti, oni imaju dokaze i činjenice, i znaju kako treba pripitomiti zanesenjake.
Oni definišu realnost, znaju sve, posvećeni su natčovečanskom i natprirodnom, rasuđuju božansko, suštinu, i substancijalno ali ne i sopstvenu gordost.
Dozvoliće nam da shvatimo samo ono što crpi saglasnost iz našeg straha.

Na dobro gledaju kao na pretnju, takvi su jer ne razlikuju dobro od zla, bolje od sebe će loše prodiskutovati, unoseći pometnju i nesigurnost u naš razum i osećanja, unovčiće ljudske slabosti za srebrnjake. Urotiće se protiv svake vrline.
Za svako „da zbunjuju  nas  sa nekim „ne“, za sve što je ispravno postoje svedočenja pogrešnog, razuveriće svakog ko ima drugačija uverenja, osujetiće svako stvaralačko dobro, naše saznavanje sveta. Mogućnost da saznamo šta zaista osećamo.
Takva su dela okorelih srca, neosetljivih na istinska dobra u ljudskoj prirodi.

Poprište konačne borbe odavno je preseljeno u našu svest. Nju žele u svom vlasništvu. Zašto bi svest bila izuzetak?
Ovozemaljskim vlastodršcima je jasno da ne mogu vladati profanim svetom ako ne kontrolišu svest u kojoj se sve dešava, od koje je sve počelo, i u kojoj sve završava.
Istina nije tamo negde, ona je u nama. Kao i cela ta prozaična vanjska predstava koju opažamo, jer i nju iskušavamo u nama samima. Odlučujući da li je nešto to što jeste.
Njima se veruje, oni su spoznali nedokučivo; teofaniju logosa, ovaploćenje, astralne svetove i egregore. U stanju su da ispričaju neizrecivo, dosegnu nedostižno, sagledali su nevidljivi svet.
To ume samo visokoumna arogancija.

Svest je poslednje utvrđenje koje još nije osvojeno.
Poslednja fortifikacija slobode koja će biti bespoštedno napadana svim sredstvima psihološkog armagedona.
Ta sredstva su misli i obmane a zajednički princip im je laž. Ona je žila hranilica svakoj obmani.
Vera, vera je specifikum iz samog srca tame iz koje su proistekli svi užasi nad ljudima i od ljudi, upravo od onih koji su pronikli u svete tajne, koji su u dosluhu sa nadrealnim...koji su najodgovorniji za nemir, ratove i zločine u svim epohama. Jer, ko bi imao veru u bilo šta što ne može da dokaže svoju silu spram nevernika?
Superiornost je motiv svakog verovanja, otuda ona ne može bez poređenja i demonstracije svoje nadmoći u praksi.

Egoični um je to vrlo lako prepoznao za svoje dobro”. Nedostajala mu je još samo zabrana (koju će sam prekršiti) poznanja dobra i zla, da ustoliči svoje carstvo. Carstvo involucije.

To su sredstva koja su plemstvo psihopata usavršavala milenijumima. Počevši od fascinacije maskom ( prikrivanje deficita ljudskosti ), ritualnim, kostimiranim, plaštom i žezlom, okultnim, spiritualnim, krunom, opčinjenost lažnom pojavom nikada nije bila snažnija nego što je danas.
Vera, vera je psihologizam potreban da bi pravoverni proganjali one ispred svog vremena.
Koji žive u veri da žive od vere.
Koji žive u veri, žive i u pravdi, i istini.
Nije vera da se istaknu verni nego da se progone neverni. Veru trebaju isti ljudi kojima trebaju sud i zakoni, da isleđuju i kažnjavaju, a ti se pronađi među kojima si.
Propala bi sva vera da su dostojni života kojima vera nije u krvi.
Jevanđelje je pokorilo verom. Što je više pokorila, to je hvalevrednija vaša vera.
Činiti zlo u ime dobra.
Aleluja!

DANAK U DUŠI, Consensus Patrum
„ Ali ako vam i mi ili anđeo s neba propovijeda jevanđelje drukčije nego što vam propovijedasmo, anatema da bude!
Ne sme biti viđenja na nov način. Sve što nije u potpunoj saglasnosti sa onim što su nam izabranici propovedali ne može se smatrati istinom.
Nema ničeg novog osim prolaznih novotarija u duhu vremena, nadati se nečem drugom i boljem je prokleto.
Postojana je jedino vernost i služba, u tome je svo razjašnjenje ovih upozoravajućih reči.
U njima je zbijena sva sila vere, one koja čuva pobožni mir. Vernost izdatim naređenjima.
Takav je spasonosni mir i spokoj onih koji žive u pokornosti, vaspitavanih u strahu i zabranama. A sve što je vaspitano u strahu osuđeno je na nizbrdicu i ponor.
Pokornost je tek početak tragedije.

Očevi ovaca neće se smiriti dok ne završe svoje delo, ono koje vrše od apostolskih vremena, vrše ga sada i vršiće ga do smaka ljudskog roda. Neće se zaustaviti dok ne ovladaju onim što čini suštinu čoveka, dok ne zatru svaki trag onog što se samo sobom pokreće.

Svest je naš kod. Urođena, izvorna ispravnost, ono što svako ljudsko biće prepoznaje bez razmišljanja i dileme. Svest je otkrovenje, zapis svih naših smernica, naša korenita mudrost zadužena da pomno beleži i prati dinamiku života, kojoj treba omogućiti da se razvija; da dostigne svetost i blaženstvo. Ona je istina.
Um i savest to nisu. One su prevara. Kreiralo ih je društvo u kojem živimo, preciznije – sveznajući sveci i filozofi, ideolozi sistema kojim vladaju.

Verujući čovek u ovom životu dobija utehu za radost života nakon smrti. Naučen je da se vrednosti mogu postići samo klečeći, kao disciplinovani gmižući podanik koji ništa ne dovodi u pitanje, pa ni drskost koja nalazi da je poslednja dobra vest objavljena pre 2000. godina. To je svojevrsna mentalna kontracepcija žive stvarnosti, koja teče i menja se.
Naivnost bezuslovnog prihvatanja dogme sastoji se u tome da je sve dovršeno, zauvek definisano, i da nema duhovnosti van krutih okvira religioznosti. Zatvoreni sistemi imaju ograničene kapacitete. Nemaju fleksibilnost, statični su i ustajali u stagnaciji koja ne dozvoljava dinamiku neophodnu za razvoj, promenu, drugačije posmatranje i saznanja. Zaglavljenost u jednoj poziciji razvila je opasnu naviku da sve postoji bez našeg uticaja, i pogubno ubeđenje da ništa ne možemo promeniti.
Zastarele koncepte koji ne razmatraju alternative potrebno je otvoriti za nove potencijale.
Ono što nas drži u toru jeste ubeđenje da smo samo bespomoćni posmatrači.
Neke zablude ne bi postojale da nismo bili u pravu.

Vera umanjuje vrednost životu kako bi održala mit u kojem nema mesta zdravom razumu.
Ne postoje dve prirode čoveka, jedna za zemlju, druga za nebesa.
Rođenjem ličnosti rodila se humanoidna imitacija, protivprirodna tvorevina, falš, ljudskih ruku delo instruisano umom i savešću. Tom lažnom mapom blaga koja vodi u propast. Nacrtom po kojem je stvoreno najužasnije oruđe kojim se sakati ljudski rod  - mentalni sklop. Namenska obmana nametnuta za civilizacijsku tekovinu u koju su se ugradili pokojnici koji su je stvarali anatemišući ljudsku svest, najveća jeres protiv suštine ljudske prirode.
            Mentalni sklop je sve ono što pridružujemo našim ubeđenjima kako bi izbegli mentalnu konfuziju i uveli red u naš život. Vera je takođe, ubeđenje. Najsnažije od svih.

Hvala učiteljima, nije ostalo ništa za rušenje iza njihovog učenja, sve se mora iznova graditi.
To ne zaslužuje da se zove religijom, to ne zaslužuje da se zove filozofijom.
To je idolatrizovani zločin protiv čovečanstva.
Onoliko velik koliko i ništavilo koje su nam vinovnici ostavili u amanet.

Gde god se vlada, tu je nepoštovanje ljudske prirode.
Tu je kult ličnosti, samozvani zidari civilizacije, samoljubivi, izabrani... i ostala uobrazilja.
Vrhunac tragizma je to što je ološ prosperirao, bagra koja caruje, što se svaki nesrećnik na biciklu šepuri očekujući divljenje... što sarađuje samo ono najgore u ljudima, što samoobmanuti obmanjuju.
Oblikuju svet prema svojoj ludosti, prema svojoj duhovnoj pometnji i čamotinji, od prvog čoveka koji je zamaskirao svoj strah i prirodu, tako je bilo u samom osvitu civilizacije, tako je bilo kada je čovek čuo glas razuma kupine u plamenu, kada je ukrepljen slovesnim ubeđenjem stupio u službu gospodu, tako je bilo kada je prorok pojeo nebesni svitak, tako je bilo kada se čovek uzdigao u svetu ravnodušnost, i kada je nepismeni pomodar širio mir svetim ratom. Tako je bilo i kada je čovek objavio smrt boga, da je u njemu bilo ljubavi prema čoveku ne bi ostao nedorečen i obavio polovičan posao.
Tako je bilo i dok je bauk kuljao iz parne mašine.
Tako je i danas.
Tako ne sme biti i sutra.


DER TAUFEL IS TOT
Ovaj svet je slika i prilika psihopatske pandemije, zaluđujućih mišljenja i verovanja, sujetnih i egoičkih takmičara. Udruženi zločinački poduhvat ludaka protiv normalnosti.
Ovaj svet otkrivamo kroz najlošije odnose sa svetom; kroz interes, bezobzirnu konkurenciju, u strahu i poslušnosti, uspešnosti egoizma, kroz zavist i licemerje, u želji za posedovanjem... gotovo bez mogućnosti da gradimo humaniji svet, fakticiteti su nam otupeli razum i osećanja kojim bi iskusili naše nepomućeno izvorno stanje, prvobitnu čistotu i predznačenja.

Normativnost sprovode ljudi koji nisu normalni.
Nije normalno izabrati najgoru zamisao o ljudskoj prirodi pravdajući to zamajcem koji nas tera napred, ka tehničkom razvoju.
Tim ljudima je stalo samo do priznanja sopstvenog značaja, ostaviće pustoš za sobom ne sumnjajući u sopstvenu ispravnost. Majstori alhemije pretvaraju sve u jeftine supstitucije kojima su neopaženo pojednostavili našu svest, u ništa; istinu u laž, dobro u zlo, slobodu u sigurnost, znanje u obaveštenost, kulturu u trend, etiku u ispravnost, zalaganje u konformizam, život u mizeriju... učiniće sve kako bi opravdali neizdržljivu laž normalizacije.
Stigli su do kraja bezumlja nazivajući najbrutalniju upotrebu sile mirovnom operacijom.

Isti ljudi su presuda celokupnom čovečanstvu. Devolucija je budno nadziran proces rukovođen sredstvima prisile. Zapovesti, principi, zakoni, obavezuju nas da ih disciplinovano sledimo, ukroćeni smo vezivanjem za pravila i odredbe, običaje i norme. Pristali smo na bezbednost kao kompenzaciju na život unutar tamničkih zidova, na lažni imaginarijum koji ljudske odnose predstavlja u bratoubilačkim antagonizmima i razdvajajućim odnosima, u mržnji i negativnim osećanjima. Na sve što je izveštačeno, izopačeno i svojstveno zlim dusima.

Ljudska stvarnost nam se objavljuje označujući ono što nije, izokrenutom percepcijom potkrepljenom činjenicama svakodnevnog života koje prihvatamo za normalnost.
Ništa tako temeljno ne uništava mišljenje kao činjenice koje se reklamiraju kao istina. Realnost je kontaminirana njenim dejstvom da izjednači snagu istine i laži, da banalizuje zlo u ime svetonazora i uzvišenih ciljeva.
Matrica zla je oslobađanje od odgovornosti.
Ono čega trebamo da se oslobodimo je strah od odgovornosti, straha koji utiče na naše izbore.
Nema opravdanja za naše postupke ni pod krstom, ni pod  trozupcem. Socioklastne aktivnosti potiču iz uverenja o predodređenosti ljudskog ponašanja. Samo kao slobodni ljudi, koji su okončali sa vezivanjima za sisteme koji nas međusobno razdvajaju, možemo biti odgovorni za svoje postupke.
Neodgovornost unazađuje čoveka. Sami smo na ovome svetu i isključivo od nas zavisi kakav će svet nastaviti da postoji. Na nama je da ga učinimo boljim.
Pavijani sa drveta poznanja dobra i zla polomili su svo granje, isto će se desiti i sa životom ako ih odatle na vreme ne proteramo, vratimo svet ljudima. Onima kojima i pripada.
A vreme nam ističe.

Svako ko govori činjenicama ima nameru da manipuliše i laže. Ne postoji rasparčana istina, koja se spaja činjenicama. Ona je ili celovita ili je nema. Ne postoji nešto kao što je delimična istina, ona nikada nije zamršena i isprepletena. Istina ne može biti ni moja ni tvoja, to znate jer nikada tuđa istina nije bila i vaša. Uvek je tako kada govorimo o istini a ne živimo u istini. O vrednostima se ne razmišlja, one su nezavisne od naše interpretacije.
Istina se ne podučava, ona se posmatra, za istinu ne treba dokaza. Istina je u posmatranju, istina je perspektiva, ne vidimo jer nam situacije sužavaju pogled na stvarnost.

Činjenice nisu isto što i istina, one su jednako njeni paragrafi koliko su to i lažima, one su njihov hibrid.
Uvek je klimavo kad konstruišemo na činjenicama, kada svedočimo kako bi opravdali stvarnost u svoju korist.
U tom smislu, iz kompleksnosti života selektira se, povezuju i sintetišu provereno najlošiji primeri u jednoznačni zaključak koji će aktivno podržati logiku pomračenih umova kao objektivno iskustvo neminovnosti, te i destruktivnu suštinu razoritelja koji uživaju u loži nakaradne predstave o paloj ljudskoj prirodi naklonjenoj zlu.
Njihov aplauz je gromoglasan kad god se stropoštavamo.

Nasušna potreba zla je da bude neprikosnoveno, na kraju je svog puta nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, tog polazišta u pustoš neprestanog zla.
Svekolika veličanstva ovoga sveta neće se zadovoljiti time što smo navedeni poistovetiti se sa stvarnosnom predstavom u kojoj učestvujemo kao gamad, što smo usvojili utilitarni karakter života na zemlji.
Krajnji cilj egoičnog monstruma je uništiti princip života, ostaviti nas bez prirodnog oslonca, bez svesti kojom se živi život.
Nemati svest, nemati svetlost bića.

NOSCE TE IPSUM
Neprijatelj nije pred vratima, u vašoj je glavi. Od prve pomisli koja je prodrla u naš um, da niko nije kao ­ja“, nastala su sva krvava znamenja nadribogova.
Sve grehovno poteklo je iz tog zlog semena egotizma. Iz njega je nikla i savest kada su se stekli uslovi da se unovče ljudske slabosti. Postavljena nam je kao kruna nad zaposednutim umom.
Ni svetlo, ni tama, baklja koja osvetljava samo ono čemu se približi poigravajući se krivotvorenim slikama sveta izvan domašaja naše svesti.

Preuzeo je kontrolu nad ljudskim bićem, postao je vaš geštalt, vaša savest, vaš um.
Dete vidi jabuke koje bi da ubere, jestivi plod prirode koji bi svako poželeo a samo je dečji uzrast u stanju da ga dosegne, bez želje. Savest u tom nesvesnom“ činu prepoznaje krađu, um prepoznaje novčani iznos za koji je vlasnik zemljišta oštećen, mišljenje zahteva da se dete prekori, da mu se objasni program u kojem nema i ne sme biti naprslina; posed, vlasništvo, uložen rad, zakon po kojem sve savršeno funkcioniše. Kako se to u budućnosti ne bi ponovilo, kažnjava ga osećanjem krivice za počinjen prestup.
Tim odlučujućim adutom iz rukava kojim se okončava nevina igra svakog detinjstva.

Ljudska priroda je podređena karakteru koje kreiraju društveni odnosi/okolnosti.
Svaka borba koju su civilizovani ljudi vodili je borba protiv ljudske prirode, sve što smo nazivali podvigom je neprirodno. Toliko smo se odvojili od sopstvene prirode da je više ne prepoznajemo.
Mi smo saterani u naš um, prisiljeni da budemo ono što nismo. Um su uvrežena verovanja naših predaka, tradicija, društvo, implantirani obrasci ponašanja koji se prenose sa kolena na koleno. Um je bajata saga krezubih, brbljivih babetina i strina koje nemaju nikakve veze sa našim životom. Plagijat koji smo dobili od svetine, legitimacija pod  kojom ćemo nastupati kao ličnost. Beleg nižeg bića pripremljenog za lažiranu stvarnost.
            Ono što primamo kao informacije šta je spoljni svet dolazi nam u paketu, bilo kao predanje, bajka, film... kao gotov proizvod koji se dalje ne obrađuje, kao sugestija koja sadrži ono što ćete misliti i verovati, što će automatski odrediti vaš život.

Svest je naše zajedničko prebivalište, u njoj je Utopija, stanište koje postoji, dostupno svima, koje je tu gde je svaki čovek, zatrpano pod smetlištem uma i savesti. Nju sledite, ne zaustavljajte se ako nema staze ni puta, i – srešćemo se, svi koji smo se usmerili.
Jedan po jedan.

Svest je uvek čista, bezgrešna i besprekorna.  Ona je iskonski duh homologne ljudske prirode.
Riznica lepote života.
Naša filogenetska definicija.
Svest je naša osnova, bez nje je naš život neosnovan. Svest je ta koja nas predstavlja, pravu prirodu našeg Bića, koja čini život vrednim življenja.
Tek kada svest bude oreol iznad uma i savesti, sve će u nama biti obnovljeno. Um će biti prosvetljen, celovito duhovno znanje, u stanju da razume i gleda u budućnost, savest nepokolebljiva sila, biće neiskvareno, misli kristalno čiste, a srce mirno, isceljujuće.
Ljubav će ići pravo iz srca, a naše sopstvo krasiće integritet.
Um ne može ništa u potpunosti da razume dok ga svest ne pronikne. Um ne pravi razliku da li je nešto stvarno ili ne, sve dok to mislite.
Svest je prepoznavanje, ona je ta koja je sjedinjujuća i nezavisna, u kojoj se sve susreće.
Um i savest ne dozvoljavaju prirodi da ide svojim tokom. U zajedničkom su poduhvatu protiv naše prirode.
Osećamo ono što mislimo. To je kraj priče o ljudskim bićima.

Dobra vest: sama spoznaja da ste vi zatočenik sopstvenog uma jeste oslobođenje.

Koliko god to bilo čudno, sve doprinosi njihovom uspehu. Uspeh je njihova signatura.
Svuda oko nas je metež u kojem je teško snaći se, odeleti sirenskom zovu među tolikim zavođenjima, biti nepokolebljiv pred iskušenjima, pred protivrečnostima koje demorališu, odgonetnuti kada smo uhvaćeni u mentalnu zamku. Svi smo u zbrci i neznanju, na krivoj strani, i nikakav problem ne predstavlja razobličiti naše zablude i predrasude, raskrinkati prevaru koju zastupamo. Na kraju, poraziti smisao samih vrednosti.
Okupiran um nema razumevanja za univerzalnost, ne shvata da ona ne postoji za levičare ili samo za desničare, ne postoji mir katolika, muslimana ili hindusa, vrednosti ne poznaju deljivost, ne postoji pravoslavna niti budistička ljubav, crnačka ili belačka duhovnost. Da istina i sloboda ne biraju strane, da su podele kavezi u kojima nas drže zloćudni ljudi.
Svaka podela u vrednosnom smislu uzrok je dubljoj podeli, kao što svako zlo ne miruje već inspiriše veće zlo, svaka podela podstiče sledeću stvarajući neslaganje i neprijateljstvo, besmisao i haos koji treba da svedoči u korist zagovornicima teze da nismo dorasli iskušenjima.

Što su dublje podele među ljudima i u nama samima, to bolje služimo.
Razjedinjeni delovi su ranjiviji od celine.
Podeljeni smo osvojeni.

Isto načelo raščlanjivanja celine koje se primenjuje na društva i države primenjuje se i na pojedinca.
Plan je osmišljen tako da sve ide u prilog težnji za prihvatanjem bezobzirnih, dušegubnih ljudi.
Oni su stasali u protivrečju i suprotnostima, u mržnji i preziru prema ljudskošću, prema osećanjima koja nas zbližavaju. Oni su doneli nepoverenje u naš svet, projektujući svoju bol, unutrašnju prazninu i ništavnost u svetovno. Razmnožili su neslogu i razdor.
Usavršili su lukavstvo da sve svedu na svoju bolesnu prirodu, da preobraze po meri svoje netrpeljivosti.

STVORENJE
Svet je propadao i propada jer su naše akcije i reakcije pokretane egom. Ego nikada, i nikoga nije vodio dobrim putem.
Civilizaciji možemo postaviti bezbrojna pitanja. Odgovor je uvek ego.
Zašto se sporo i teško menjamo, dugo zadržavamo status quo?
Zašto zagovaramo mir i ljubav a vodimo bratoubilačke ratove žedni krvi?
Zašto stvaramo probleme?
Otkuda zlo, otkuda patnja, dihotomija, otkuda simulakrum...?
Ego je samoljubiv. Ego je idol uma, njegova kreacija kojom se predstavlja.
Mentalne oznake šta je dobro a šta je loše su oznake ega. I ono što je dobro i ono što je loše, podjednako ga čine vitalnim, jer ego ne može da spozna ni jedno ni drugo. Za njega su to objekti manipulacije. Bilo dobro ili loše, sa egom smo uvek na stranputici. Takvi su postupci koje preduzima ego, uvek u dvostrukoj igri, i na pogodbeni način.
Dobro je tu da biste bili bolji od lošeg, loše je tu da učinite da dobro ne bude bolje od vas.
Ego je u fornikaciji i sa dobrim i sa lošim zato što je uvek učvršćen u poziciji onog što nam je poznato kao interes. Interes je odlučujući odnos za ego. Ovo poigravanje sa smislom dobrog i lošeg otkriva nam arkansku dvosmislenost ega - nedostatak odgovornosti!
Šta god se čini iz interesa, nikada se ne čini da to bude za sve. Otuda i ono što izaberemo vođeni interesom nikada ne potvrđuje vrednost takvog izbora. Neodgovornost prema sopstvenom izboru otkriva nam još dublju poruku - ništa ga ne obavezuje da bude ono što čini od sebe samog.

Nepouzdanost je glavna odlika ega. Ovo svojstvo izražava se kroz interes koji participira u vrednostima onako kako mu odgovara.
Egu paše sve što je skrojio interes.
Nema ničeg kontradiktornog kada je interes u pitanju. Interes je postulat cinizma, ona bezočnost koja se ne raduje zbog dobra niti kaje zbog zla.

Ego uvek želi dominaciju, da se postavi iznad, i živi u strepnji da ne izgubi supra poziciju.
Zato su želja i strepnja lanci i katanci njegovog sveta. Da nema ega, želja i strepnja ne bi imali gde da odjekuju.
Jedina namera ega je potvrda vlastite važnosti.
Ima još nešto, ego ne može bez prisutnosti u svetu, ego uvek nastoji da bude pod svetlošću pozornice. Da bi sproveo svoju nameru ego mora da se personalizuje, ta ekstrinzična pojavnost ega kojom se ostvarujemo u zajednici jeste naša ličnost. Svojevrsna atrakcija koja će verbalizovati ego, mizansceno stvorenje koje obezličava čoveka. Manjkava, nedovoljna, nejaka, po svemu deficijentna kreatura dostojna prezira.

Ego je ideja koja nam je prešla u krv i postala naša druga priroda, ona koja se proglasila nezavisnom od Bića, ona koju osećamo i doživljamo kao zlo, naše uobraženo ja koje se dodalo uz jesam, ona iz koje izbijaju sve lažne slike i predstave o nama.

U jednoj reči, ego je prepotencija. Prepotencija je znak jednakosti ega.

Nadmenost je čoveka otrgla iz prirodnosti, iz njegovog bivstva, iskrivljujući njegovu suštinu. To je inicijalni rascep, pragreh, ono što nazivamo padom ( grehopad ) dogodilo nam se u osećanju nadmoći, u pomisli da možemo da se uzdignemo iznad naše prirode, iznad onoga što jesmo i iznad čega ne možemo biti.
Sve podele proističu iz ovog rascepa. Sve naknadne podele multiplikovane su iz ove početne podele.

Ego je jedini izvor zla iz kojeg su potekli svi naši problemi. Svo zlo ovoga sveta poteklo je iz ega.
Smisao svih vrednosti proneveren je u punomoći datoj egu. Rezultat takvog cinizma prema životu jeste naopak svet. Koloplet u kojem je sve naglavačke ispreturano.
Kada bismo sve krajnje pojednostavili, zlo nije ništa drugo do ljudska greška koja se da ispraviti. Ko ispravi ovu grešku, ispravlja sve što je iskvareno posredstvom te greške.

Ego se bavi značajem i važnošću zato što u njemu nema vrednosti a time ni ispunjenja. Punoća je fundamentalni problem ega, da bude ono što nije. Biti ono što nije i postići ono za šta nije predodređen to je osnova neurotizacije ega.
Jedina potpunost koju ego može postići je psihopatska.
Potpuna suprotnost najčistijem, potpuno ruglo ljudskog Bića.
Sve što ne treba biti i kako ne treba delovati.

Vertikala ega nije u duhovnom uzdizanju, već u takmičarskom duhu i bespoštednoj borbi za što bolju poziciju u društvu. Biti nešto više, značiti u svetu, savladati onog drugog, to je agenda ega.
Umesto da drugim nadopuni ono što mu nedostaje, kako bi to učinili dobri prijatelji, da nadahnjuje i budi dobro u drugome, ego se oblikuje u disfunkcionalnim odnosima: u suparništvu i neprijateljstvu, u suprotnostima i polarizacijama. U jačanju unutar pro et contra pozicija.
Ego je začet i opstaje u oprečnosti baš kao što i crpi snagu suprotstavljajući se drugima.
U toj kompeticiji/opsesivno-kompulzivnoj neurotizaciji, izdvojiće se ličnosti na koje će se mnogi ugledati i želeti da se pretvore u taj uzor, a ego je pretvoran i nikoga nije učinio srećnim pa neće ni tebe. Najvažnije od svog znanja je da ovo sagledate. Ništa ne morate da znate ali to morate znati. Sve možete da zaboravite, ali to nikada.
Civilizacija ega živi u hipokriziji.
Sve što vam nedostaje ego će popuniti: uspeh, priznanja, slava, nadmoć... ego će kompenzovati sve slabosti vaše ličnosti, sve je to nesreća kakvu ne možete ni da zamislite.
Sve što je dobro da razumemo je prosto i jednostavno, nije neophodno da budete nekakav olog, nikakvo specijalno znanje nije potrebno. Zapamtite – ego je idol uma, ego nije zamena za Biće, um okupiran egom je naš neprijatelj.
Sve što nam treba u ovom času je samopregor, par vrlina: asketizam i hrabrost, bez kojih niko ne može vladati svojim životom. Kada kažem asketizam ne mislim na lišavanje nego na skromnost.
Skromnost i srčanost svako od nas može razviti jer svi imamo dušu i srce.

Nema stvarnog života dok srce ne zakuca i dok nas duša ne povede.

PAD
Postoje samo dva načina življenja: u skladu sa prirodom, i u prestupu izvan prirodnog.
Život u skladu sa ljudskom prirodom je život u punoći, život u prestupu je život u prazno.
Prvi je u miru i ljubavi i zajedništvu, drugi je u antagonizmu, strepnji i egoizmu.
Prvi je u istini, drugi je u laži.
Sreća je vidljivi znak života u harmoniji sa (ljudskom) prirodom, patnja je mera odstupanja od vaše prirodnosti.

Osnovni uzrok ljudske patnje jeste opoziv ljudske prirode. U tom opozivu je naš pad a dalje propadanje u našem odnosu prema padu.
Nije moguće izigrati sopstvenu prirodu.
Sve što je neprirodno je prokletstvo. Čovekovo prokletstvo je u misli da je on iznad prirode, odnosno – u pomračenoj svesti o sopstvenoj prirodi.

Prepotencija je poremetila prirodnu ravnotežu, ona je otvorila put ka prokletstvu, ona je nagoveštaj svih pošasti i užasa koji će uslediti.

Previše sebe donosi nevolje.
Fascinacija sobom, sopstvenom opsenom, tom samoobmanom prekinuta je prirodna povezanost. To stanje odvojenosti od prirode našeg bića i ambicije nad samom prirodom života po sebi je jedini pakao koji postoji i u kome egzistiramo.

Ideja koja ima fiksaciju u ja, meni, moje, u tome da ja zaslužujem bolje, da meni pripada više, da moram prisvojiti jer želim samo za sebe, pokrenula je uzročno-posledičnu lančanu reakciju.
Taj višak na tasu pokrenuće sveopštu disharmoniju... manjak na drugoj strani... utrkivanje, otimanje, grabežljivost, višak potreba, višak greha, potom i novca kojim će se zahuktati i ostala protivrečja.

Ego uvek zadržava za sebe, to je kriterijum egoizma.
Višak je otvorio Pandorinu kutiju.
Priča o padu je priča o višku života, o dijaboličkom preterivanju čoveka koji je previše želeo, o višku koji je ispraznio Biće, o potrazi izvan savršenstva, izvan eshatološke zajednice. O tome govori i biblijska parabola o drvetu spoznanja dobra i zla, šta bi se u Rajskom vrtu moglo novo saznati nego da postoji gore a taj gori svet načiniće čovek svojim usaršavanjem savršenstva.
Da bi neka dama imala 120 pari sandala mora postojati podanički mentalitet i poslušne budale koje će joj podići piramidu. Iz tog razloga Eichmann nije ubijao autoritete već logoraše, on nije ubica nego podanik koji je samo dosledno izvršavao naređenja i podržavao hijerarhiju. Status, sopstveni značaj, tome je sve podređeno. Pokornost ga je načinila nebićem više nego antisemitska uverenja i sadistički karakter. Bez hrabrosti niko ne može slobodno misliti, govoriti i delovati. On ne oseća odgovornost, on revnosno izvršava zadatak koji mu je poveren, u funkciji je birokratskog aparata koji ubija u njegovo ime preuzimajući odgovornost za holokaust, on ne uživa niti se gadi, opravdava se svojim mestom u poretku. Poštuje pravila paralelnog univerzuma, upravo ono što je status, ono što je najprozirniji birokratski stav baš u židovskoj praksi. Savesno obavljanje dužnosti.

Jedina dualnost koja postoji je lukavstvo i naivnost.
Dualnost dobra i zla kao najstariji mit ujedno je i najstarije lukavstvo. Jedina dualnost koja postoji je ona koja je primovana samom dualnošću, nju čine dve vrste ljudi: lukavi i naivni, pastiri i ovce. U ova dva koša svrstava se većina ljudi, oni ne mogu jedni bez drugih.
Na ovoj dualnosti su utemeljene sve institucije, hijerarhija, eksploatacija, ekonomija... SVE počiva na ovom lukavstvu, na ovom otrcanom triku.
Dualnost je bujna mašta gluposti koja ne može da se pomiri sa jednostavnošću. Slatko i slano nisu dualitet već normalnost, leto i zima, dan i noć prirodni su ciklusi.  Um je taj koji se neprestano odlučuje, levo-desno, za-protiv, koji odvaja jedno od drugog, sve rasparčava, melje usitnjava, mrvi u prah i pepeo.
Dvojakost postoji samo u gluposti koja se suprotstavlja egzistencijalnom.
Kada se udvojiš više nisi pri sebi, nisi utemeljen, tada se pojavljuje pakao.
Istina će vas osloboditi!

PODELE
Ego je delimičan, i sva njegova postignuća su delimična.
Laž je sve što potiče iz ega, iz samoljublja, iz sebičnosti, obesti, zavisti, ambicije, žudnje za vlašću. Sve što žudi da nadmašuje i hvali njegovu veličinu“.
Ego nije prijemčiv za jedinstvo. Njegovo jedinstvo je zatvoreno u karantin, on se razvija unutar ograničenja, njegova sloboda izbora je uvek u zacrtanim granicama religije, ideologije, nacije...

Ego nikada ne može biti celovit, potpuno zadovoljan sobom, upotpunjen, do kraja ispunjen i ostvaren. Ograničeno nema kapaciteta da primi ništa van okvira vlastite ograničenosti. Zato on sve deli na dva, sve svodi na binarno rasuđivanje, na crno i belo, dobro i loše, ili-ili, pozicija ili opozicija, svrstava u boksove, uvek je raspolućen, u svemu delimičan, zadržan u krugu nedovoljne stvarnosti, stišnjen u nekom kalupu u kojem se oseća potpuno ispunjen.
Unutar kalupa u kojem nema nikakvog smisla.

Njegova istina je uvek delimična, vezana za činjenice kojima se približava istini, njegova ljubav je vezana za mržnju, prijateljstvo sa neprijateljstvom, ego je uvek na pola puta, u raskolu i u svemu podeljen.
Sve je u egu podeljeno na dva, sam ego je rascepljen na ego i alter ego. Sama varka je u egu.
Ego je apsurd.
Tako je i s  njegovom slobodom, i  verovanjem. Dobro i zlo su apsurd ega, različiti interesni aspekti, on veruje u apsurdno jer je i sam apsurdan, jer od njega nema ničeg apsurdnijeg.
Hrist i Antihrist nesumnjivo su manifestacija dualne apologije ega.
Takav je i bog ega, on sam, mišljeni, tobožnji bog je zapravo otkrovenje ega. Ne treba drugog dokaza za ovu tvrdnju do te da ovaj nadri bog ima ljudski karakter. Ego otkriva sebe svetu kojeg je stvorio. Jednom rukom daje, drugom oduzima, jednom rukom miluje, drugom kažnjava. Jednom rukom uzdiže u nebesa, drugom baca u oganj gde je plač i škrgut zubima.
           
            Koncept boga korumpiran je konceptom đavola.

Podele su korumpirale životno jedinstvo, podele su dovele do kolapsa svih vrednosti, do rascepa jedinstvenog bića na subjekat i objekat koji se jedno prema drugom odnose kao prema predmetu.
Jedno se podelilo, raspolutili smo celinu, od jedne stvari pravimo dve manje stvari, od njih četiri... i tako dok ne ostanemo sami za sebe, to je krajnja podela.
Kao posledica podvajanja javljaju se antagonizmi koji će dokrajčiti naše organsko i duhovno jedinstvo. Zlo je u podeli na suprotstavljene strane, u tenziji, u protivrečju, u nepomirljivosti.

Negde mora da završi kada krene po zlu.
Kraj svim podelama je ništavilo. Najmasovnija grobnica čovečanstva.
Eto kuda nas vodi ego.

POSLANICE PSIHOPATAMA
Ništavilo je postalo sinonim za život. Psihopata više ne mora da pati zbog svoje kobi, ostvaren je san svakog psihopate. Sada svaki psihopata može s ponosom da kaže: ja sam neko.
Postigao je ono što mu je bilo lakše postići, ovladao je normalnim ljudima ali ne i sobom. Poremetio je zdrave odnose, na šta je ponosan, našao je saveznike i učenike, podredio je druge sopstvenim nastranostima. Sada može da uživa u sopstvenom defektu.
Normalni ljudi ne moraju da pate, dovoljno je da se prilagode, da prihvate psihopatske propozicije i život učine podnošljivim, psihopatsko ustrojstvo je kao bolest s kojom ste naučili da živite.
Ego kandiduje psihopatsko kao civilizacijski uzor, transgeneracijski, strpljivo gradeći stvarnost u kojoj je unakažena ljudskost, utemeljene lažne vrednosti i idoli, u kojoj je upropašteno sve što je u biću i van bića.

Psihopatska stvarnost je izneta iz njihovog duhovnog okvira. Realitet kakav poznajemo nije ništa drugo do verno preslikana kopija unutrašnjeg sveta psihopate. Iskvarena kao što su sami iskvareni.
Java je mentalna slika psihopate; mračne, bezosećajne, beskrupulozne duše.

Ego je tvorac oksimorona, labave i trošne strukture ličnosti i života kojom se ogradio od naše prirode, postojanja kojim je opozvan istinski, oduhovljeni smisao života. Ego je kreator nakaradnog, ego je Demijurg, neimar sveta u kojem je psihopata knez.
A knez ovoga sveta nema radosti u sebi, time ni svrhu života. Psihopata se ne vidi iznutra, u njemu je ugašena svest, uskraćen je za dublji uvid, za empatiju i saosećajnost, prisnost, poverenje, toplinu, iskrenost... nije u stanju da doživi i prenese dobra osećanja, da sagleda celokupnu situaciju, isfrustriran je srećom normalnih ljudi. Jedini način njegovog zadovoljstva je patologizirati čovečanstvo, osvojiti sreću od onih koji je imaju, razoriti mir, izneti u svet ono što se dešava unutar njih, razboleti ga svojom malignošću. Učiniti da svet postane bezbojan, onakav kakvim ga psihopate doživljavaju.
Da bi svoju zlonamernost sproveli u delo, neophodna je im je podrška običnog čoveka kako bi patološko imalo privid normalnosti, a to je najlakše ostvariti sinhronizacijom patološkog samoljublja sa racionalnim egoizmom normalnih ljudi.

Psihopata je disfunkcionalan u reakciji na tuđe misli i emocije što se odražava kao loše čitanje namera drugih ljudi. Otuda psihopatska potreba za kontrolom.
Psihopata je majstor manipulacije, on je pre svega manipulativan prema sebi, samoobmanjen, uveren u sopstvenu izuzetnost. Ova sposobnost je okosnica njegove nadmoći kojom označavamo snagu da se neka zamisao, želja, odluka i volja sprovede u delo uprkos otporu većine, primoravanja da svet vidimo njihovim staklenim očima, doživimo njihovim invalidnim osećanjima, da preuzmemo njihov hendikep na sebe.
Nadmoć ne propušta priliku da ugrozi moć svim sredstvima, za razliku od poverenja koje se stiče zaslugom, služenjem zajednici, koje potiče iz ljudske vrednosti, nadmoć je sva u uslovljavanju, pretenziji, u razbojništvu i nasilju. Moć je u slobodnoj volji, nadmoć je protiv slobodne volje. Moć uvažavamo, nadmoći se podređujemo. Moć zasniva svoj racionalni autoritet na sposobnostima, znanjima i veštinama da se pomogne i unapredi zajednica. Ona je u poštovanju, nadmoć je u strahopoštovanju, moć je u službi ljudima, nadmoć je okrenuta interesima autoriteta koji ima vlast nad ljudima  (za celovitiji uvid, pročitati BLACK BOX OF POWER).

Strepnja je noseći stub vladavine, strepnja je pilon nadmoći.
Što je strepnja veća to je veća podložnost manipulaciji.

Strah je primarna emocija, strah je prirodna uzbuna, alarm koji nas upozorava na opasnost, koji nam govori da nešto trebamo da preduzmemo kako bismo zaštitili život.
Strah nas nikada nije prevario jer je strah utkan u našu prirodu, to je prijatelj koji nam je nebrojano puta spasio život, neko ko vas nikada nije izneverio.
Prevarila vas je afektacija, strepnja, umovanje straha, očekivanje najgoreg događaja/ishoda, jer ste se vezali za ideju, niste se vezali za život.
Ideje su pogrešne, život nije pogrešan.

Nerealni strahovi su nam narušili mir, ta strepnja koja nas razjeda, koja je u neprestanoj auskultaciji obmane, koja neprestano proverava šta iracionalno misli o njoj, šta neznanje ima da je posavetuje.
Um je smislio sve neosnovane strahove, on je taj koji je plašljivac, to se jasno vidi kada smo u strahu, uvek štitimo glavu, nikada rukama ne zaštitimo srce. Ali, zato uvek držimo ruku na srcu kada se kunemo, nikada je ne stavljamo na glavu jer osećamo da je u njoj kukavica i lažov.
Niko nije odgovoran za naše strepnje osim nas samih. To je samo tvoj problem i zato ne može nestati tuđim razumevanjem. Tvoj problem će nestati samo ukoliko ga sam budeš razumeo. Nikakvo rešenje neće doći od mog razumevanja, ono je u mojoj odgovornosti.

Psihopatija je anomalija u instinktivnoj datosti, u samom supstratu ljudskog bića duboko inkodiranom u našoj prirodi. Psihopata npr. ima izrazito razvijen instinkt za samoodržanjem i rudimentiran instinkt za dobrobit zajednice što ga čini dezorijentisanim u međuljudskim  odnosima. Njegova spoznaja je redukovana za sve za šta je uskraćen, ono što je normalnim ljudima samorazumljivo to je njemu je antipod, ono što je normalnim ljudima prirodni put, njemu je lavirint.
Psihopata ne poznaje opštu dobrobit, brigu za druge, žrtvovanje za drugog, ljubav prema bližnjem, on je uvek u opozitu sa zajednicom.
Razlog tome je što on nema potrebnu emotivnu dubinu koja bi oblikovala njegovo ponašanje u društvenim interakcijama.

Poremećaj je lociran u telencefalonu (cerebrum, veliki mozak) u jednom od četiri područja koje obuhvata: moždanu koru (orbitofrontalni korteks), pripadajuću belu masu (komisuralna, asocijativna i projekciona vlakna) i supkortikalne jezgre limbičkog telencefalona (corpus amygdaloideum).
Amigdaloidni kompleks je centar našeg emotivnog i nagonskog ponašanja, važan je u regulaciji motivacijskih stanja i instinktivnog shvatanja. Amigdaloidni kompleks ima ekstenzivne veze sa drugim limbičkim poljima i takođe su uključena u memorisanje, homeostazu i  integrativnu funkciju emocionalnih obrazaca ponašanja. Na subkortikalnom (podsvesnom) nivou amigdaloidna jezgra su specijalno važna u izazivanju emocionalnog odgovora pre nego što orbitofrontalni koreteks može osigurati interpretaciju nadražaja i sprovesti racionalno planiranje. Amigdala se aktivira uvek kada našim čulima detektujemo preteći podražaj iz spoljnog sveta.
Postoje brojni naučni radovi potkrepljeni medicinskom vizualizacijom moždanih struktura (PAT scan) koji potvrđuju asimetriju, smanjen volumen amigdala i izrazito smanjenu aktivnost prefrontalnog korteksa u psihopata.
Brojne studije ističu deficit serotonina u prednjem delu mozga, poremećaj akumulacije dopamina u nucleus accumbens-u kojima se može objasniti potreba za dopaminskom nagradom.
Na sedamnaestom hromozomu mapiran je defekt gena odgovornog za sintezu transportera serotonina (SERT/5-HTT), sa psihopatijom se povezuje i varijacija MAOA gena, popularno zvanog gen ratnika. No, to je svakako preobimna građa van granica uže stručnog interesovanja.

Važno je napomenuti i ulogu amigdala u prikopčavanju emocija na razne stimuluse pristigle iz asocijativnog kotreksa.
Asocijativno polje velikog mozga vrši sintezu svih asocijativnih informacija i stoga ga nazivamo poljem tercijalne multisenzorne asocijativne memorije, ono je odgovorno za obavljanje najsloženijih moždanih funkcija. Za ovu temu bitno nam je specifično područje  prefrontalnog korteksa koji nazivamo orbitofrontalnim korteksom.
Orbitofrontalni korteks zadužen je za svesnu percepciju emocija, prepoznavanje socijalnih situacija koje uključuje ljudsku zajednicu, za naša iskustva, sećanja i prosuđivanje, kao i za sprovođenje tih prosudbi u odgovarajuće osećaje i ponašanje.
Psihopatski poremećaj nastaje u disfunkciji ulaznih informacija u orbitofrontalni korteks, o tome šta se dešava u našoj okolini, u izlaznim informacijama koje utiču na naše ponašanje i fiziološke reakcije uključujući i emocionalne reakcije koje organizuju amigdaloidna tela.

Emocije imaju fundamentalnu ulogu u formiranju vrednosnog sistema svakog ljudskog bića. Na osnovu njih donosimo odluke kako da na njih reagujemo, planiramo akcije i procenjujemo posledice za svoje postupke.
Emocije predstavljaju temelj na kojem ćemo izgraditi našu misao, u našoj je prirodi da misao izražavamo neodvojivo od emocije.
U psihopata je misao izolovana od svoje emocionalne podloge, bez te spone to je čini deformisanom, nerealnom, neprirodnom, prividom, iluzijom. Misao se ne prožima sa emocijom, ona stvara svoj vlastiti intelektualni svet koji nije proizašao iz punog prirodnog porekla, takva osoba ne može biti svesna ljudske prirode i ne može dostići puni razvoj. Um nije u stanju da rešava istinu ljudske prirode ako ne integriše emociju.
Psihopata nema sposobnost interakcije znanja i bića, stoga njegovo znanje nikada ne dospeva na nivo razumevanja.
On je taj koji stvara izopačenja izvan same čovekove prirode, sliku sveta bez emotivne obojenosti, sveta rascepljenog od ljudske prirode.
Ako nekoga zanima odgovor na pitanje otkuda simulakrum, evo mu odgovora.

Psihopata nema doživljaj koji bi mogao da iskusi, nema straha od natprirodnih sila, nema ljubavi prema bližnjem. To se ne može iskusiti niti doživeti snagom uma, mišlju koja nije prožeta emocijom, čistom, sterilnom mišlju u koju ne zadire emocija. Jer, takav um je telesni um. Nema svesti koja bi integrisala misao i emociju, stoga one ne zadiru jedna u drugu.
Ako nekoga zanima odgovor na pitanje otkuda dihotomija, evo mu odgovora.
Sve je čitko zapisano u ljudskom genotipu.

Psihopata nema sposobnost razlučivanja dobra i zla, ne može da razlikuje subjektivno od objektivnog važenja, ne može da usvoji vrednovanje koje se nalazi izvan kriterijuma njegovih subjektivnih uverenja.
Odsustvo dvostruke determinacije utiče na to da ne može da shvati implikacije njegove anomalije.
Relacija subjektivno-objektivno za njega je uvek pitanje koristi, lični interes i pristrasnost uvek ima odlučujući uticaj na njegove planove. U ljudskom biću od integriteta, nikada nema ovakvih dilema, jer je biće u stanju (ljubavi npr.) a u stanju nema ni subjektivnosti ni objektivnosti.
U stanju nema dualnosti.

Psihopata nije u mogućnosti da iskusi jedinstvo i da se poveže sa celinom. U njegovom sistemu vrednosti nema ni jedne orijentacije na osnovu osećajnosti, empatije i brige za drugog. Njegov idealizam je zasnovan isključivo na psihopatskom egoizmu, na praktičnom i korisnom za njega samog.
Neosetljivost (strah, ljubav, sreća, duševni mir), nedostatak empatije i osećanja žaljenja, plitka osećanja i nedovoljno pamćenje sebe, specifičnosti su psihopatske prirode.
Njene karakteristike su: patološko laganje, lukavstvo, varanje, proračunatost, grandiozno samoljublje, parazitski stil života/grabežljivost, neodgovornost, samovolja, netrpeljivost, koristoljublje, okrutnost, veoma snižen prag tolerancije i slab frustracioni kapacitet te intenzivne reakcije na frustraciju (impulsivnost i agresivnost), sklonost ka dominaciji i manipulaciji.

Takav je psihopata a ti si još gori.
Ti si njegov lakej.
P.S. Shvati to kao kompliment, jer ti si za njega GOJA, a ne čovek.

DOBRONAMERNOST
Dobronamernost je moja religija, moja zvezda vodilja.
Ako išta može spasiti ovaj svet onda je to svest o dobronamernosti. Ništa toliko ne poštuje zajednicu koliko to čini i potvrđuje dobronamernost i dobrota prema svakom ljudskom biću. Ništa nije dobro i ne može se nazvati dobrim ako nije dobro za sve, dobrota nikoga ne izostavlja. Nema dobrote ako je iznesete u pustinju, pustinjaštvo je bekstvo od života, pustinjak nije dobar čovek, on se niti razdaje niti čini dobrotu.

Dobronamernost je najispravniji način odnosa među ljudima. Biti dobronameran to znači da ono što radite ima vrednost.
Ko čini u dobronamernosti ne misli na posledice.
U dobronamernosti je sve usklađeno zato što izvire iz najdublje čistote bića. Ona je kao oaza u kojoj se napajaju vrline.
Sve se ogledaju u dobronamernosti. Ako se ona ne odražava nema ni verodostojnosti. Objasniću to primerom.
Humanitarni fondovi su čist biznis, još jedna firma uspešnog poslovanja koja će utvrditi pazar, kao i svaka firma koja se trudi da uspešno posluje. Njihovo „čovekoljublje” se sastoji u tome da prigrabe korist i zasluge u svoje ime. To je primer dobročinstva bez dobronamernosti, njegove su namere čast i slava, u njima nema ničega od delotvorne dobrote, od dobrote koja ne traži ništa za uzvrat. Jer, ako ne tražimo ništa za uzvrat, onda dobra namera i delo ne stoje u obrnutoj sazmeri.
Dobro je oprečno s računom, ljubav je oprečna s dužnošću, ona ne zadužuje, ona se daje. Takva je najlepše i jedino zaveštanje.
Ako obavezuje, onda nije dobro. Time što nas obavezuje otkriva nam skrivenu nameru. Samo liči na ono za šta se lažno predstavlja. Iako liči na humanost, nije to i postala. Ima njen izgled ali nema smisao ispunjenja humanosti.
Milijarderi su sebi stvorili i taj luksuz da mogu činiti dobročinstva. Postigli su zadovoljavajući stepen dobrog života i sada mogu sebi priuštiti da bez konflikta interesa čine dobra dela u kojima nema nikakve svrhe ukoliko u čoveku nema dobronamernosti. To su postupci uslovne dobrote, neistiniti u svojim pobudama. To je kreveljenje dobroti. U njima nema dobrote pa je ne mogu ni deliti, oni dele samo ono što im je nepotrebno. Da su humani ne bi se bestidno obogatili.
Dobronamernost nikada ne propušta priliku.
Dobrota ne traži da se stvore povoljni uslovi za dobročinstvo. Nikada ne kasni, uvek je dobrodošla. Njom se ne može varati, nema dužnosti u dobroti. Dobrota je čista jer je bezuslovna, jer je iz ljubavi i čovekoljublja, a sve što je u ljubavi je nepokolebljivo i ne može biti drugačije nego da bude dobro.
Sve vrednosti su očišćene od uslovljavanja i alternativa. To je odlika čistote, ne može se uprljati i izopačiti, ne može biti drugačija nego u čistom stanju, a u stanjima nema ličnih stavova.
Nema humane naravi u delima koja se čine zlom voljom. Motivisana interesom i koristoljubljem, čak i kada manifestacije dela nisu nužno negativne, ovakva dela su samo još jedno sredstvo egoizma kojim se zauzimamo za prezrene lične ciljeve.
Dobrota nestaje čim ego sazna za nju. Dobronamernost ne ishodi iz ega, ishodi iz dubine bića neporemećenog egom. Ona se crpi iz nikad ne pomućenog izvora, iz čiste ljubavi. Dobronamernost se ne oglašava, čim se oglasi – oglasila se laž, ego je delovao, priključio se izam. Nastupa njegov šou program, pozirajuća humanost, ljudskost postaje humanizam... humanitarnost za naslovne strane... humanitarizam postaje sinonim za izbegavanje poreza... bombardovanje postaje humano... nasilje postaje uzor koji poštujemo, a ono što poštujemo je ono što motivira naše ponašanje.  

Ne možemo činiti dobra dela u svetu ako ih nismo našli u sebi.
Dobrota je sva u istini, istina ne bi bila celovita da dobrota nije u njoj. Nema spoznaje ukoliko ne postoji ova potpunost. Nema spoznaje istine bez dobrote. Dobrota živi istinom, ona se ne može spoznati ničim osim celim bićem.
Zlo ne zna za istinu, zlo zna za laž, za lukavstva koja će laž predstaviti kao istinu, učiniti ih jedna drugoj sličnima. Okačiti ih na isto drvo kao da su nikle iz jednog semena.
Uopšteno govoreći, egoični um je oprečan istini, zato čoveka koji je u egu ne možemo smatrati dobrim. On je duhovno umrtvljen i kao takav on samo podražava život, lažno je njegova manifestacija, zabluda je njegovo viđenje.
Ono što je u biću vrednost, u njemu je posedovanje. Ono što je u biću volja, u njemu je pohlepa. Ono što je u biću moć, u njemu je nadmoć, njegova ljubav je samoljublje, njegovo dobro je korist, svoja znanja doživlja kao zdravorazumske stvari.
Sve je u imitaciji postavljeno naglavačke.
Čuvena poslovica “Put u raj popločan je lošim namerama” ukazuje nam na kamuflažne sposobnosti ega.
Cilj ega nije dobronamernost, ego nema nameru da se istopi od ljubavi prema bližnjem.
Ego je u inverziji sa dobronamernošću, zato je pribegao lukavstvu da dobronamernost poveže sa paklom, i uspeo je u paklenoj nameri.
Ne kaže se bez razloga da zlo govori unatraške. Put u pakao popločan je dobrim namerama skrenula je s puta u raj milione ljudskih duša.
Ono što vam pomahnitali makijavelistički um ne saopštava, jer ne zna, i ne može znati, je da su sredstva i cilj jedno te isto. Ako sredstvo ne doprinosi našoj sreći, neće ni cilj.
Za sve androide kojima se zenice šire “ako p, onda q” logičkim automatizmom: ako dobronamernost ne doprinosi našem blagostanju, onda ništa. Vaš cilj je oprao vaša prljava sredstva.
Nema duhovnog stanovišta u tvrdnji da je put u pakao popločan dobrim namerama. Ova svima dobro poznata poslovica otkriva nam psihopatsko programiranje, potvrđuje nam kojim putem ne žele da idemo, otuda i pretnja paklom koja treba da nas zastraši od dobrih namera.
Dobronamernost ne može da usmerava u pogrešnom smeru, ona je jedini put na kojem se sreću ljudi. Sledite dobrotu i sve što se vekovima delilo, razjedinjavalo, suprotstavljalo... jednoga dana ponovo će se sabrati u jedno.
Čovek će ponovo biti prepoznatljiv tako što ostvaruje dobrotu. Ljudi su ljudi tek kad saosećaju jedni s drugima, ispomažu i brinu jedni o drugima, u tome je sva manifestacija ljudskog bića čija je suština ljubav, jer svo dobro pripada ljubavi.
Baš kao i sam život.

Frojdova revolucionarnost sastojala se u tome što je pokazao da dobre namere ništa ne znače ako prikrivaju nesvesne namere; otkrio je “pošteno” nepoštenje, pokazavši da nije dovoljno samo svesno misliti.
Malo je primera u kojima ne mogu da uvažim mišljenje iskrenog humaniste Eriha Froma kao što je ova hvala upućena Frojdu.
Šta su uopšte nesvesne namere?
U ovoj formulaciji ne vidim primedbu upućenu namerama uprkos tome što sam siguran da ne postoji nešto takvo kao što je nesvesna namera. Ne postoji namera koja će se manifestovati bez svesti. Skrivena namera bi bio prihvatljiv pojam i ja tu povlačim debelu crvenu liniju između dobronamernosti koja želi da pomogne, u kojoj nema konflikata niti falsifikata/špekulacija u dinamičkom smislu ( dobro misli i dobro im hoće ), i zlonamernosti koja želi da ometa i naškodi drugome, skrivajući se iza “dobrih“ namera.
To je smernica koja se odnosi na delotvornost postupka, a ne na namere, jer i dobronamerni ljudi prave nehotične greške, a prave ih zato što se dobronamerni ljudi uvek prihvataju delovanja. U brizi za čovečanstvo nema prirodnijeg delovanja od dobronamernog. Dobronamernost čini život boljim, to bolje je dobrota koju ništa ne može odvesti od dobra.
Ljudski je grešiti ako pretpostavljamo dobru nameru.
Kada dobronamernost stoji iza naših dela, onda su nam dela i iskrena i pravedna, i slobodna i časna, u njima je i čojstvo i junaštvo, i vernost i čestitost, i čovekoljublje i čovečnost,  i saosećajnost i solidarnost.
U dobronamernosti ne manjka ni jedne vrline. Sva njena dela protkana su univerzalnim vrednostima – životom u ljubavi, miru, i zajedništvu.

Svest o dobru uvek radi za dobro ljudi. Ljudskosti nema bez dobrote.
Dobrota znači neštedimice deliti sve što imamo, davati sebe drugima, bez prinude, bez tendencioznost, nepristrasno. Iznad kategoričkog imperativa. U dobroj volji.
Naše najveće bogatstvo je dobrota koju smo dali, naš najuzvišeniji poziv je stvarati dobrotu. Ako samo mislite na sebe, misli su vam beznačajne.

Ljudskost je reč budućnosti ljudskog roda.
Samo ljudskost može biti ta koja nas izjednačava, koja će nas pročistiti i povratiti nam duhovnu snagu koju su progutali sistemi u koje verujemo. Sistemi koji pothranjuju suprotstavljenost.
Samo ljudskost može biti ta koja će nam povratiti izgubljeno nasleđe jednakosti, zajedništva i mira.

Bog nije objedinjavajuća ideja, ljudskost jeste.
Mudraci su unakazili humanost. Preziru humanost koja nije humanost njihovog puta. To nije pravo. Pravo je samo gde upire pastirov prst. Ostalo je jeres koju treba proganjati.
Anatema da bude!
U ljubavi su našli nedostatke. Neiskrena je ljubav koja ne niče van crkvenog dvorišta, koja ne viče da je od boga, koja ne viče Ja sam Put, istina i život! ( Jov.14.6 ). Ja sam čokot a vi loza... jer bez mene ne možete učiniti ništa ( Jov. 15. 4,5 ). Ko ima moje zapovesti i drži ih, taj me voli ( Jov. 15. 21 ).
To je ego koji prisvaja, koji govori ovo je moje, moja religija je ispravna. Moja humanost je prava. To je sistem koji travestira dobrotu pod svoje vlasništvo kao da dobrota i ljudskost nisu postojale pre jevanđelja.
I van stada.
I kako to da humanost jednog stada može biti prijatelj a drugog neprijatelj?

Dobrota je vrednost koju ne možete zadržati za sebe. To je kriterijum svake vrednosti. Vi ste uvek darovatelj.
U činjenju dobra nema trgovine dobrim delima.

Ljubav, a ne vera, čini dobra dela svrhovitim. Dobrota se ne opija svojim delom, ni u jednoj pomisli ne traži da joj se zahvalimo, ona se ne zapoveda i ne traži da joj se pokorimo, da padnemo na kolena pred sveštenikom ili da mu celivamo ruku. Ljubav prema bližnjem nema lestvicu uz koju se možemo penjati niti vrh piramide na kojem postajemo sveci.
Dobrota ne pravi rang liste.

Ljudskost je početak našeg života.
Oživeli smo onog trenutka kada se u nama pojavila dobra namera. Postali smo dostojni življenja.
Dobrota je slavljenje života.

A mi – mi smo čuvari tog blaga koje zovemo život.


KO SMO MI?
( u nastavku )