субота, 26. новембар 2011.

PRAZAN GLAS vs APSTINENCIJA

Pre svega, nijedan glas nije prazan, prazna je odluka. Glas za manje zlo je saučesništvo u zločinu.

Odmah ću se izjasniti, ja sam aktivni apstinent i imam nekoliko tvrdnji zašto apstinenciju smatram boljim izborom od davanja praznog glasa, negirajući da živimo u diktaturi kada suštinski nismo imali pravo glasa, već samo pravo da svake četiri godine ubacimo jedan beli i jedan farbani listić u kutiju. Nedavno je bilo tako.

U proglasu belog glasa kaže se: “ On pruža mogućnost ljudima da budu kritični prema svojim poslanicima i strankama, a da istovremeno ne budu protiv politike.”
Ne možete biti za politiku ukoliko to nije vaš poziv. Današnja politika je institucionalizovana devolucija onoga što vi nazivate politikom u vašem proglasu. Politika danas je životni poziv, struka, biznis, skandalozno dobro plaćen posao za diletante koje finansira vaša infantilna naivnost. Izlazak na izbore je dobrovoljna ponuda krvi političkim stenicama, punomoc data spin doktorima za prazne i suplje koncepte. Vi ste ti koji plešu po njihovom diktatu umesto da oni ispunjavaju vaše zahteve.

To što oni rade za nas učinimo i mi za njih. Ništa. Isključimo ih iz naših života, iz naše budućnosti, okrenimo leđa njihovom mraku, ostavimo ih da se sami iskorene.

Zagovornici belog glasa tvrde da su u protestu, da demonstriraju nezadovoljstvo ponudom kandidata, ili aktuelnom političkom sistemu, ne kršeći pravila igre.
Beli glas koji kazuje neslaganje je direktna komunikacija sa političarima i aparaturnom politikom kojima ste nezadovoljni. Ja sa takvima ne razgovaram. To nisu moja braća.
Beli glas je odziv onih koji su se pokolebali. Nepoverenje u drugog ali i nedostatak samopouzdanja, samopreispitivanje, pranje savesti i obraza predizbornom sapunicom, odraz političke nezrelosti, glas unutrašnjeg monologa koji ne šalje nikakvu ozbiljniju poruku od toga da ste zbunjeni. Ušli ste u kupleraj ali vam nijedna pička ne odgovara. U čemu je problem? Pa, nema jačih pičaka od naših srbijanskih kurvi!
Otkud vi u kupleraju? Peep show egzibicionizam?
Apstinencija iz ubeđenja je nepristanje na pravila igre. Voditi se belim glasom je kretanje sivom zonom, ni tu, ni tamo. Zečja trka pored atletske staze, laki aerobik, kardioaerobna vežbica pešačenjem do birališta. Sigurica kojom se ništa ne gubi niti dobija.

Dalje, u proglasu se zagovara visoka izlaznost zbog proporcionalnog izbornog sistema i uvođenje opcije “Niko od ponuđenih”.
Opcija “Niko od ponuđenih” se može zagovarati sa svih pozicija, nezavisno od izlaznosti. Koliko bi jako masa belih glasova pritiskala da se ova opcija prihvati možemo samo da nagađamo. To ne znamo, kao ni kolika je asimetrija između belih i rasutih glasova…kao ni tendenciju da li je i koliko beli glas sklon da se vremenom utiša. Moja (ne)zabrinutost je da će tokom vremena njegov protestni ton postati bleda senka prvobitne ideje i da će se od nje veoma brzo udaljavati.
Osim toga, najava masovnosti belog glasa pokazivanje je slabosti, slanje signala političkim strankama za traženje taktike kojom bi se ovi glasovi dozvali, nasuprot čvrstim apstinentima koje je nemoguće dozvati i sa njima kalkulisati.
Apstinencija je doslednija od belog glasa koji se lako može obojiti ili zacrneti. Beli glasovi su u najmanju ruku žalosni, kukavni. To je glas koji bi da bude poklič borbe u kojoj nikada neće učestvovati.

Apstinentima se prigovara da su odustali od sopstvenih interesa. To je potpuno tačno.
Kada bi se bolje razumeli ne bi jedni druge klevetali.
Anarhist negira predstavnički sistem i zato su ulica i internet područje njegove borbe. Ako je u sistemu onda nije anarhista. Izbori ih principijelno ne zanimaju, kao ni čitava maskarada stereotipova i poštapalica kojima se motiviše izlaznost.
Odustali smo od interesa zato što preziremo interes. Upravo je interes središte stranačkog okupljanja, dakle – spremnost da se proda, unovči, kapitalizuje na privrednom tržištu. I eto vašeg glasa kako kruni kukuruz i hrani korporativne ( deltine ) svinje. One jedino čuju vaš glas.
Od namere da srušimo sistem nikada nećemo odustati.

Spočitava nam se da smo neodgovorni, da skidamo brigu sa sebe…razne baljezgarije.
Uveravanja da su beli glasači intimniji sa politikom ništa mi ne znače. Više me uznemirava latentna isključivost prema aktivnim apstinentima za koje znam da su glasači koji su savladali lekciju iz zabluda i praksu belog glasa. Da im ne manjka ni volje ni odgovornosti. Da su svoju zabludu sa belim glasom ozbiljno promislili. Na beli glas se može gledati kao na razvojnu fazu na putu do apstinenta.
Svaki glas je alibi prljavim poslovima. Zato je više identiteta u apstinenciji nego u belim glasačima. Beli glas je formalistički pristup poretku stvari, obred vernika u demokratiju, samoprozvani politički faktor (apstinenti su ovakvu umišljenost u potpunosti izbegli) koji neće imati suštinskog uticaja na rezultate izbora. Maksimum njegovog dometa je neutralni posmatrač prilika.
Neodzivom se čuva vlastito dostojanstvo. Osim toga, vladajuću nomenklaturu više će zabrinuti apstinencija nego beli glasovi. Sa aspekta suočavanja sa posledicama stranke su više oštećene jer mogu računati na osipanje biračkog tela.
Veća je diverzija neglasati. Revolt apstinenata je mnogo suštanstvenije usmerenje.
Kompromisima je vreme isteklo, fantazmagorija demokratskih izbora isparila je.
Apstinencija je pisanje testamenta partokratiji.

Kako materijalizovati nelegitimnost izbora?
Anarhisti, alterglobalisti, anonimusi…odavno su na terenu. Pridružite im se.
Ako nam je svima potrebno postignuće, šta sprečava naše jedinstvo.

Da se razumemo, ne želim da zauzimam trijumfalistički stav prema belim glasačima niti se radi o obračunu sa opcijom belog glasa, naša želja mora biti da se utaborimo na istoj strani i da nastupamo u jednoj koloni. Ta mudrost nam je preko potrebna. Što je nas više politike će biti manje, političari će postati suvišni.
Fragmentirana dejstva su naša slabost. Naročito ne bi smeli biti suprotstavljeni.

среда, 23. новембар 2011.

SVETA KRAVA, ZLATNO TELE I ZLATNO RUNO


Nema ničeg neprirodnijeg od društva koje nije utemeljeno na prirodi.
Prirodnost je jedina ortodoksija. Život je najznačajnija pojava prirode kojoj pripadamo dušom i telom. Ništa ne nadilazi ovu pripadnost. Težnja da se specifičnije odredimo i lociramo, ogradimo i skučimo, dozivanje je teskobe. Pad u klopku koju smo sami pripremili.

Priroda je poredak par excellence. Ona je do vrha pun rezervoar svih naših potreba.

Pretpostavimo praistorijsku anegdotu nalazača zlatnog grumena, tehnikom slobodnih asocijacija. Zaslepljen svetlucavim sjajem biva potčinjen magijskom moći grumena… ubeđen je da poseduje nešto od izuzetne važnosti.
Kako je došlo do ovakve potpuno neosnovane fascinacije? Ako je priroda pun rezervoar svih naših potreba a zlata je manje nego peska, zemlje, vode, vazduha… onda je ispravno pomisliti kako je pesak prirodno važniji od zlata.
Kako je došlo do ovog nezamislivog, nerezonskog vrednovanja?
Ideja kao osnovno zlo ljudske prirode, prethodila je i ovoj zabuni. Ideje nisu ništa drugo nego antagonizam, u ovom slučaju antagonizam prirodnoj vrednosti je lažna vrednost.
Lažna vrednost je svaka vrednost koja nema smisla.

Na ovom primeru uočavamo kardinalne perverzije.
Pridavanje važnosti/značaja je primarna perverzija. Želja da posedujemo ono nešto iz korpusa ideje posebnosti je sekundarna perverzija. Samo posedovanje lažne vrednosti je tercijalna perverzija.
Ovaj perverzni trijas je vertikalna osovina iracionalnog razmišljanja ličnosti. Ona ima svoj društveni pandan.
Interes (apstrakcija kojoj smo dali značaj ) – prihod ( kao generator naše želje za viškom rada )  – kapital ( posed naše ekonomsko-finansijske fascinacije).
Društveni karakter određen je, u najvećoj meri, lažnim društvenim vrednostima ( uspeh, moć, autoritet, bogatstvo, slava…). Društvena osnova ima ekonomsko obeležje a novac kao njegovo merilo, meru opštečovečanske, transkulturne društvene “vrednosti”.

Obe osovine perverzije, i ličnosti i društva, nastoje da potčine prirodu gradeći distopiju u kojoj je računanje smisao bezličnog života. Ambis pogrešnog nasuprot vrelu dobara.
Logika prirode ustupila je mesto iracionalnom koje će je vremenom potpuno okupirati.
Oponašanjem onog što nismo stvaramo avetinjski svet mimo prirodnog. Virtuelnu realnost sačinjenu od naših potvrda da nešto jeste za nas značajno. Na ovom mestu iznova potvrđujemo pridavanje važnosti odnosno značaj kao primordijum matrice koja održava svet naših apsrakcija. Svet naših molestija. Ispunjenog željama i potrebama.
Do paradigme na kojoj smo gradili čovečanstvo do današnjeg dana ( praveći se da nam je razlog naše transformacije jasan ) došlo je jednostavnom fluktuacijom pažnje, preraspodelom pažnje sa prirodno bitnog u našu zamisao bitnog, time u novu konstelaciju tobože/nazovi uticajnog na našu sudbinu. Do zametka virtuelnog identiteta ili njegove nulte tačke u odnosu na koju bi se trebali emancipovati.


Kako bismo ovaj sentiment mogli dodirnuti, videti, čuti, osetiti na zadovoljavajuć način, izgradili smo mehanizam krcat zupčanicima unutar kojeg se ne može naći niti jedan koristan točkić. Izgradili smo strojeve unutar strojeva koji će sami sebe zdrobiti. Mašinsku spiralu koja se dimi iznutra, koja više ne ispunjava ni svoj osnovni uslov – funkcionalnost, već svoj apsurd – samoodrživost. Gradeći svoj imaginarijum, nova i nova protivrečja prirodi, stvarnost prirodnog je sve više gubila na značaju, sve dok nije postala stranost.
Protivrečje je ključna poenta sve naprednijeg društvenog haosa. Haosa u kojem su projekcije najnižeg reda važnije od bića koje se svelo na organsku energiju želje same. Naša referenca u odnosu na individualnost je da smo postali radilice vlastitim potrebama.
Potreba je dinamika distopije, neka vrsta softvera virtuelnog sveta koji servisira čitavu konfuziju…koji štancuje zakrpe ovoj konfuziji čineći je bezizlaznom.

Ukratko, ovo je hronika naše propasti.
Čovečanstvo je reklo što je imalo.

Rešenje nije uglavljivanje još jednog zupčanika u mehanizam koji je prevazišao sopstvenu logiku i strukturalnu održivost, nego u njegovoj rekonstrukciji, a društvenu stvarnost kao rasadnik potreba obuzdati u kultivaciji kompeticija i konkurentnosti za onim čega nam je priroda dala tako malo. Postepenim napuštanjem tržišnog poligona i svojine, novac će gubiti na značaju, stožer bankarstva biti do kraja obesmišljen, time i finansiranje rada i ekonomskih špekulacija da nema prosperiteta.
Rad je prirodno dobro i ne može se eksploatisati, može samo želja.

Samo izmena stvarnosti zasnovane na željama i lažnim vrednostima, oslobodiće nas od stega današnjeg životnog modela.
Uslov svih uslova povratku slobodi je poniženje ideala i diskriminacija fantazije koju nazivamo država. Ono što od nje preostane svesti na najmanji zajednički imenitelj (bezbednost, sigurost).

Ljudi na ulici znaju šta bi i kako bi. Ne trebaju im apsurdna ekonomska pravila robijašnice utilitarizma. Dobro stvara neupitne vrednosti, one ne nastaju ličnim koristoljubljem.

Elite koje nas tako očigledno dave u živom blatu ubeđivaće nas u suprotno. Imaće lepe priče, jasne vizije i ciljeve. Bez njih ne bi imali ništa, ni naša prava koja su samo maskota njihovim interesima. Na svaki naš izlaz postaviće kvaku 22. Pokušaće da nas zadrže u sobi sa ogledalima… ali, mi već znamo, problem nije u njegovom odrazu, u njegovim konsekvencama.

Problem su ONI.

субота, 19. новембар 2011.

GENEALOGIJA ZLA – PODELE


Svaka ljudska delatnost je jednako značajna. Taksonomska rangiranja ljudskog rada, kvalifikacija, preokupacija i opredeljenja vode u opasnost elitnih udruživanja i šizmi. Nepoštovanje i upoređivanje ličnog izbora zanimanja ili prirodne predodređenosti za neku delatnost, neminovno bi formirao hijerarhiju, klimavu lestvicu uspona i padova, još jednu metriku ljudske nesreće i  bede.
Um otvoren na ovakav način nikada se neće povlačiti u konspiraciju i lutati u čitanju između redova. Drugim rečima, međuljudsko sporazumevanje na ovakvoj, egalitetnoj ravni, raspršilo bi izglede za pojavu konkurentnosti, kompeticija, zavereništva i prekomernih zala koje sa sobom nose.

Sve što ljudi čine je slobodan i egzistencijalni čin. Delovnje u harmoniji unutrašnjeg i socijalnog postojanja je zadovoljstvo ličnog i osećanja pripadnosti, time su konačni efekti delovanja uvek u svrsi funkcije koju smo im predvideli.

Sve što ima ljudski genom je naše a sve iz njega proisteklo je za nas. Mi smo pre svega ljudski rod i kao takvi, u rodu moramo imati centralno uporište zajedništva. U rodu  je  puni sjaj našeg sjedinjenja, on bledi u rasi, etničkim grupama i porodici. Svaka podela irelevantna je u odnosu na ljudski rod.

Ličnost je ostvarenje naše prirode, manifestacija protoka beskonačnog i individualni doprinos večnom životu. Njegova mala proslava.
Ličnost, kao referenca našeg postojanja, ne može se uvrediti od strane druge ličnosti jer je ona prirodna ekspresija, te nema jakih i slabih ličnosti. Uvredljiv je naš mentalni sklop. Mentalni sklop je naše lično “delo” adekvatnog naziva – sklop. Još jedna nepotrebna civilizacijska tvorevina  utemeljena na podelama  između elite i većine, gde elite imaju jači mentalni sklop jer je to idiom njihove nadmoći, koja je ujedno i osnovna draž defragmentacije zajedništva. Dok jakima mentalni sklop služi za moć, slabima služi kao racionalni mehanizam odbrane u funkciji očuvanja mentalnog zdravlja. Ukoliko uticajne grupe koje su se u bilo čemu proglasile boljim od većine iz koje su se izdvojile, ispolje neprihvatljive aspekte ponašanja i razmišljanja, slabiji mentalni sklop ljudi koji trpe okrutnost naposletku će popustiti. Za posledicu imamo preveliku incidencu mentalnih poremećaja.
Još jedno no-no upozorenje koje nam stiže od majke Prirode.

Ne postoje različite interpretacije delovanja jer ne postoje niže i više kategorije delatnosti.
Važnost ove jednakosti osnova je svih kompetentnosti.
Svaka ličnost se eksponira svojim prirodnim sposobnostima. 

Doprinos je doprinos i ne može se denuncirati. Svi ljudi jednako doprinose, bili oni rođeni  bez jedne ruke ili noge, gluvi ili slepi.
Sama naša pojavnost na ovome svetu je doprinos.

Žudnja za znamenjima izuzetnosti i posebnosti je kao da na sebe lepimo ambleme sopstvenog bola.
One koje danas slavimo u budućnosti bi morali da tešimo.












петак, 18. новембар 2011.

GENEALOGIJA ZLA – IDEJA ( Deus complex )


Kao i ostala živa bića i ljudi imaju ograničene domete, nesumnjivo smo relativna bića koja imaju mnoštvo razloga da budemo zadovoljni onim što smo. Imamo svoje limite da bi njima bili upotpunjeni, mi smo to što jesmo baš zato što nam je tako dato. Dodeljeno nam je tačno toliko koliko treba i u tome nema ničeg problematičnog. Jedina istinska sloboda koju imamo je činiti izbor unutar naših ograničenja, dokle god smo u ovoj poslušnosti, mi smo u saglasju sa svojom prirodom čija smo supstanca, ne i suština koju nam je nemoguće spoznati. Naša je suština da nismo prinuđeni da budemo ljudi, mi to jesmo.

Stvoreni smo sa urođenim, ontološkim instinktom dobra ( koje obuhvata istinu, vrline, rad, potrebno znanje, pravdu, lepotu i kulturu odnosa prema materijalnom ), pri čemu smatram da nam je ideja data tek kao pežorativ instinktu. Ona nas je prva zavela da potražimo druge izvore znanja i prekoračimo granicu iza koje smo zalutali tražeći bitak našem biću, a nismo ugledali ništa osim senki na zidu pećinskog uma. Oni znatiželjniji šire slike, zaleteli su se pravo na prasliku, umesto pitoreskne lepote arhetipa naišli su na crne mrlje kojima su nam zamrljavili živote. Otišli su po mnoštvo, vratili nam se sa ništavilom.

Metafizičko umovanje je fundamentalno, nepersonifikovano zlo čovečanstva. Zasluženo zlo. 
Zlo koje smo oberučke prihvatili i milovali sa obe ruke.

Ako zastanemo u sadašnjem trenutku, prestanemo da razmišljamo šta dalje i kako napred (osim nazad, povratku svojoj stvarnoj, matičnoj prirodi) učinili smo pravu stvar. Koliko god nam se danas ne sviđalo naše nesavršenstvo, povratak prirodnoj datosti je sve što nam treba. Ništa drugo ni više od toga ne trebamo preduzimati jer predobro znamo – kada umujemo, pravimo nered na sve strane.
Nemamo vremena da ga gubimo na demontažu svega što smo sklepali, a sklepali smo mauzolej našeg posrnuća. Ušli bi u novu kontradiktornu propoziciju, u još jednu ludost koju bi učinili na sopstvenu štetu.

Ukoliko najiskrenije želimo civilizaciju blagostanja, moramo napraviti otklon od naših frustracija transcedentnim.
Više nego ikad potrebna nam je svekontinentalna, globalna, civilizacija sa ljudskim likom. Put izbavljenja je isti onaj kojim smo došli u civilizacijski ćorsokak, samo u kontra smeru.

Rešenje je demarkacija od nagomilanog ideološkog gradiva. U otklonu od zavodljivih ideoloških argumentacija. Suspenzija destruktivnog znanja.
Na kraju, transcedentno i onostrano ostaviti sa one strane spoznaje i time izbeći religijske paralakse viđenja Boga. 

Zagarantovane nesrećne ljubavi koja naše živote čini tako jadnim.