четвртак, 21. јун 2012.

GENEALOGIJA ZLA – UM


Kao i ostala živa bića i ljudi imaju ograničene domete, nesumnjivo smo relativna bića koja imaju mnoštvo razloga da budemo zadovoljni onim što smo. Imamo svoja ograničenja da bi njima bili upotpunjeni, mi smo to što jesmo baš zato što nam je tako dato. Dodeljeno nam je tačno toliko koliko treba i u tome nema ničeg problematičnog. Jedina istinska sloboda koju imamo je činiti izbore unutar naših ograničenja, dokle god smo u ovoj poslušnosti, mi smo u saglasju sa prirodom čija smo supstanca, ne i suština koju nam je nemoguće spoznati. Naša je suština da nismo prinuđeni da budemo ljudi, mi to jesmo.

Stvoreni smo sa urođnim, ontološkim instinktom saznanja, pri čemu smatram da je ideja tek pežorativ instinktu. Ona nas je prva zavela da potražimo druge izvore saznanja i prekoračimo granicu iza koje smo zalutali tražeći bitak našem biću a nismo ugledali ništa osim senki na zidu pećinskog uma. Oni znatiželjniji šire slike, zaleteli su se pravo na prasliku, umesto pitoreskne lepote arhetipa naišli su na apstraktne crne mrlje kojima su nam zamrljavili živote. Otišli su po mnoštvo, vratili nam se sa ništavilom.

Metafizičko umovanje je fundamentalno, nepersonifikovano zlo koje smo oberučke milovali i prihvatili.

Ako zastanemo u sadašnjem trenutku, prestanemo da razmišjamo šta dalje i kako napred (osim nazad, povratku svojoj stvarnoj, matičnoj prirodi) učnili smo pravu stvar. Koliko god nam se danas ne sviđalo naše nesavršenstvo, povratak prirodnoj datosti je sve što nam treba. Ništa drugo ni više od toga ne trebamo preduzimati jer predobro znamo -  kada čovek preduzima, pravi nered na sve strane.
Nemamo vremena da ga gubimo na demontažu svega što smo sklepali, a sklepali smo mauzolej našeg posrnuća. Ušli bi u novu kontradiktornu propoziciju, u još jednu ludost koju bi učinili na sopstvenu štetu.

Ukoliko najiskrenije želimo civilizaciju blagostanja, moramo napraviti otklon od naših frustracija heuristikom.
Više nego ikad potrebna nam je svekontinentalna, globalna, transhumana civilizacija. Put izbavljenja je isti onaj kojim smo doši u civilizacijski ćorsokak, samo u kontra smeru.

Rešenje je demarkacija od nagomilanog ideološkog gradiva. U otklonu od zavodljivih ideoloških argumentacija, suspenziji destruktivnog znanja.
Na kraju, transcendentno i onostrano ostaviti sa one strane spoznaje i time izbeći religijske paralakse viđenja Boga.

Zagarantovane nesrećne ljubavi koja naše živote čini tako nemirnim.

SENZORIJUM


Civilizacija je napustila čovečnost i trenutno sumira ljudska bića kao sopstvene zatočenike. Vrednosti su izopačene i unakažene, egzistencijalne strukture su u regresiji, znanje je izigrano i izmanipulisano, prekoračili smo prag reverzibilnosti i kročili u nepredvidljivost narednih događaja povratnih efekata procesa na sopstveni izvor.
Sve što će se ubuduće dešavati kao posledica histerezije, biće nužne i obavezne istorijske prekretnice.
Dijalektički um nas u tom Feed-back-u ničemu neće moći podučiti. Naročito jer mu nedostaje iskustvo  totalizacije profita, posebno u situaciji usporavanja rasta i razvoja.
Totalizacija profita absorbovala je svu vitalnost društvenih uređenja, društvenih pojava i zamisli. Profit je hipostazirao, iz naših delovanja i znanja, iz jednog jedinog načela kojim smo se vodili. Interpretatori globalne svesti koncipirali su ga na interesu; dugo, strpljivo i podlo, uživajući sva preimućstva ovoga sveta.
Tako nas je prevara koja je postala život suočila sa opstankom.
Samo je po sebi razumljivo da su nas uticajne grupe uvukle u ovaj novi monizam, tačnije -  u civilizacijski vortex kao omen kretanju. Krajnji cilj ove vrtložne stagnacije jeste misliti sebe kao inertnog, nemoćnog, posedovanog; tvoriti kapital kao suštinu čovečanstva. To je moguće ostvariti u senzorijumu da nema šta da pređe iz jednog stanja u drugo, u jednom egzistencijalnom sivilu mehaničkog postojanja bez reakcije i otpora, u  civilizacijskoj praznini koja ima rezignaciju kao svoj fundament.
Ta kapitulacija svetskog duha  treba da usledi pred silom nadolazećeg vortexa. Ono što je već danas uočljivo sa njegovih rubova jeste čvrsta integracija politike i vlasnika korporacija. Realiteta motivisanog i organizovanog interesom, kao i njegovu subordinaciju u svim krucijalnim oblastima društva; koju podržavamo time što je trpimo. U te svrhe se odigravaju sinteze dualizama koje možemo naći svuda oko nas, zavera je postala jasna, hipotetičko je postalo očigledno, laž je postala istina, privatizovani su društveni odnosi… sjedinjeni dualizmi naveliko su zasnovali svoju praktičnost. Sve postoji da bi izgubilo svoj uticaj i smisao, da bi se objedinilo u apodiktičko jedinstvo antagonizama, u poredak koji se trpi i doživljava kao sudbina. Takve zahteve možemo čitati iz širenja straha od oskudice u nameri da se ukine tržište radne snage koje bi postalo pijaca roblja na kojoj nudimo svoj život u zamenu za preživljavanje. Ukoliko se radničkoj klasi podvali fatalnost da rad prihvati kao svoj interes – konstituisan u vlastitom životu umesto u materiji - time bi klasa moći postigla najveće zadovoljenje, imala bi čovečanstvo kao kapital, rezignaciju čovečanstva kao najveći profit i dijalektiku kružnog toka kao determinaciju svoje moći.
Pitanje je da li će čovečanstvo prihvatiti i može li ono opstati na jednom načelu i dozvoliti pounutrenje globalne svesti i uprazno življenje. Ako mu se objasni da to donosi nove poteškoće, onda je odgovor sigurno odričan.
Prema tome, zadatak nije samo obaveštavati javnost, već je se mora vaspitavati i usmeravati u konkretnom razvitku jer problem kojim se bavimo nije donesen iz prošlosti, pa ga u njoj ne možemo ni proveravati.
Svakako, teorijsko će nas upućivati na praktično a saznanje na akciju; razum na orijentaciju.
Svaka, i najmanja distance od vortexa, i najusamljenije zalaganje pojedinca, svaki metodološki pristup, imaće pun smisao.
Humanitarno izostaje u svakom sistemu koji je konstituisao interes, stoga je potrebno  suprotstaviti mu antropološku agendu koja će se na najsadržajniji način baviti životom.
Prihvatljivo pojedincima ali ne i vrsti, preokrenuti u prihvatljivo vrsti ali ne i nekolicini. Bilo bi sasvim dovoljno za pocetak.