среда, 29. август 2012.

HOLOGRAM


IZA HORIZONTA

Izbori su održavanje postojećeg stanja, stabilizator hijerarhijskog sistema, te autoritarnih struktura i prakse. Perpetuum našeg odustajanja od oblikovanja svakodnevice.
Izbori su stavljanje većine u službu pojedincima, naša ispisnica iz odlučivanja, naša depersonalizacija i društvena degradacija, prepuštanje u nemilost kleptomanima, zlostavljačima i krvnicima čovečanstva.
U ovoj nepotrebnoj tehnologiji velikih brojeva ne kandiduju se oni koji o svemu odlučuju, oni su unapred izabrani. Delegiraju se podmićene karikature kako bi amortizovali nezadovoljstvo javnosti, kada jednom prihvatite fingiranje demokratije, vi niste samo saučesnik u prevari, vi postajete njena potpora.
Nemojmo se iznova zavaravati da nije tako u planovima manipulatora koji pletu bodljikave žice oko naših života.
Navika čini da ne razmišljamo van kriterijuma začaranog kruga, da umrtvi i drži pod kontrolom ljudske nagone, da ne odlutamo iza horizonta. Pretvara nas u marionete, u završni oblik našeg postojanja. Organski predmet iz kojeg je prognana ličnost.
Bojkot izbora je najbolja osnova za organizovanje protiv kvazidemokratije, ujedno i najbolja vežba međusobne saradnje, ujedinjavanja, i solidarnosti.
Počnimo odmah, ujedinjujmo se bojkotujući izbore, nema više vremena za čekanje, iščekivanjem će nam uzaludno proći godine i godine u jadikovanju. Vrednosti se ne podrazumevaju i ne čekaju nas iza ugla.
Ne saginji glavu, ne povijaj ramenima, ne odmahuj rukom kada te deca budu pitala šta ste čekali. Razmisli sad. Bojkotuj laži i prevare, neka tvoj glas bude glas blaženih generacija koja dolaze za nama.
Jednostavnije je nego što izgleda na prvi pogled. Imamo priliku, imamo izbore na svakom kutku planete, imamo društvenu mrežu, povežimo se u interne(t)cionalu.
Autoritet kao div nad svim moćima i nad svima nama, temelji se na suverenosti, na našoj saglasnosti da klečimo pred autoritetima i nihovim agitatorima. Tu možemo delovati, na podrivanju samih temelja na kojima počiva moć.
Izaberi svoj izbor – BOJKOTUJ! Odupri se, nemaj bojazni. Učinimo prvi korak za naše dobro. Ne podržavaj moć. Začepi gubicu svakom ko je zastupa. Uvek i svuda.
Osujeti je! Napadni moć!

MARGINALAN TYPE

Prevarićemo se misleći da smo u pravu, da je beli glas napredak u svesti. Beli glas je sitno otporaško smeće koje bi da se reciklira u budućnosti nomenklature. Beli glas je prilagođavanje, bojkot je subverzija sistema; pasivna aktivnost belih glasova na tesnoj je distanci od konformizma manjeg zla. Jedina razlika je u tome što prvi smatraju da je politička scena ispražnjena od aktera dostojnih njihovog malagrađanskog glasa, dok komformisti afektiraju preteći većim zlom.
Afektivno ponašanje je nezadovoljstvo učinkom vlade braniti pretnjama većim zlom, zlo je već učinilo to da nije postignuto jedinstvo nezadovoljstva “, već raspršenost glasova i pregrupisavanje nezadovoljnih na stranu manjeg ili većeg zla, stim da su zagovornici manjeg zla skloniji apsurdnosti pozitivnog tumačenja svog izbora.
To znači postati emisar protiv očevidnosti, svrsishodno širiti paniku, agitovati strahom, zastupati i širiti informacije u kojima nema ni jedne razumne reči, i činjenice koje nisu istšto i istina.
Mišljenje formulisano iz prethodnog objektivnog iskustva koje predskazuje da će se ono ponovo aktualizovati, upravo dovodi u pitanje mogućnost napretka, jer je zasnovano na osporavajućem stereotipu i stoga ga ne treba shvatiti kao nesumljivost, već kao proizvodnju armije istomišljenika. Njegovi povodi i ono što ga inspiriše, uvek će biti zalaganje za sebični interes kojim se razmenjuje društvena stvarnost za konkretnu praktičnost, što jeste ključ političkog sistema, i okova društvene zajednice.
Tako su na jedinstven način utvrđena pravila igre. Omča je uvek o vratu marginalnalaca.
Jedinstvo interesa koje podrazumeva društveno upravljanje uvek teži samoodržanju i prisvajanju zajedničkih dobara.
Ne dozvolite da vas beli glasovi zavaraju laicizmom da su negirali političke stranke, u svojoj principijelnosti  -  ponudu da se usvoji koncepcija manjeg zla, da je raskrinka i preduzme antikampanju protiv: serijalne kandidature, skandalizovanja bez sudskih epiloga, objedinjavanja moći u svemoć kojom vladajuća politička struktura sprovodi i nameće vlastite predstave i apologiju.
To nije dovoljno.
Beli glasovi se zaklinju sistemu, zato nam nisu prihvatljivi stavovi koji su legitimacija zajedničkoj pokornosti demokratskom despotizmu, niti stavovi koji se preporučuju kao regulatorski, promičući sopstvene alternativne projekte reorganizacije vlastineumitno prozaične jer bi vlast mogla biti oni sami, mlađa braća velikog brata.
Nikakvo servisiranje institucija nije prihvatljivo slobodoumnim ljudima, nikakva malograđanska ekshumacija građanizma, pretendenti na prestolja koji zatvaraju prostor ličnim slobodama, ništa što je rezignirani realizam u kojem ne živi pobuna.
Bojkot je odlučno negiranje demokratskog holograma jer revolucionarno teži ukidanju moći.
Beli glasovi su pogrebno društvo slobodi za koju se bore slobodoumni, slobodi u jednakosti. 

Potrebna su nam samo tri  izborna ciklusa da omasovimo bojkot; u prvom ćemo savladati problem praznih glasova,  u drugom ćemo savladati manje i veće zlo, vlastima oduzeti legitimitet, u tećem ćemo obezglaviti moć.
Očekujte neočekivano!

Pepeo pepelu, prašina prašini, sloboda narodima.

Obznanjuj dalje! Nastavi talas!

*podnaslovi - Sunshine







субота, 11. август 2012.

PRVOBITNE POLITIČKE ZAJEDNICE


Suštinsko pitanje novoformirane vlade dobro je poentirano – odgovornost.
Prethodna vlada ne sme se ispratiti bez odgovornosti, ukoliko se to ovoga puta propusti, politiku možemo interpretirati jedino kao puku sukcesiju vlasti i straha od odmazde u višepartijskom sistemu.
Za poraženu Demokratsku stranku nije dovoljno za kaznu računati osipanje biračkog tela, urušavanje, frakcije i kataraktičke momente pojedinaca unutar stranačke organizacije. Iz takvih računica od politike nastaje antipolitika, od demokratije antidemokratija, a našu ukupnu poziciju određuje kao nazadnu.
Stoga, bez postavljanja pitanja odgovornosti pred javnošću kao krunskim svedokom, svaka naredna vlada vodi nas u ništavilo kao krajnju destinaciju nerešenih pitanja odgovornosti.
Bez konsekvencija, sve se stranke mogu poistovetiti. Ako to prihvatimo za tezu, onda je i mogućnost objašnjenja jednako trivijalna kao i predviđanje daljeg posrnuća i zaostajanja za svetom. Građani nisu najvažniji, država nije bitna, progresa nema a stranke na političkoj sceni su samo emfatički naziv za sticanje podrške javnosti koja se zanemaruje po sticanju moći. Gospodarenje stanovništvom ostaje politički kredo, manir donošenja odluka i dalje je motivisan iznutra i spuštan odozgo čime se čitava politička sfera zadržava u oligarhijskoj dominaciji bez poštovanja demokratskih institucija i volje građana.
Ne treba biti posebno lucidan pa uvideti da će korupcija zauzeti mesto svakoj propuštenoj prilici da se pozove na političku odgovornost kada god je zanemareno opšte dobro, koje im je povereno i za koje su ovlašćeni da ga zaštite i unaprede.
Mobilisati sve društvene snage da se problemi odgovornosti i korupcije reše iskorenjivanjem, od presudne je važnosti za svakoga ko pretenduje za nacionalno kormilo.
Uspeti u tome, probuditi interes za narod, obnoviti socijalna zanimanja, raditi za narod, je ona entelehija koja će nam povratiti poverenje u demokratske izbore.



Pregomena
Zahteve za očuvanjem Kosova u integralnom sastavu Srbije možemo mirne duše odbaciti kao licemerne zato što su postavljeni spolja a ne proizilaze iz suštinske brige za ljude i suživot, koju bi morali smatrati obavezujućom.
Zato su sa etičke strane nemoralni, sa pravne strane nepravedni, gledano iz aspekta tradicije prevaziđeni, i neslobodni u civilizacijskom pogledu.
Teritorije i svetinje nisu i ne mogu biti važnije od života, zahtevi koji nisu vezivanje iz ljubavi prema bližnjima su prazno moraliziranje koje ugrožava, pre svega, nasleđe koje želi da sačuva.
Retrospektive u kojima ne pronalazimo ništa što bi nas reprezentovalo kao zajednicu budućnosti, po pitanju pristupa kosovskom problem iz recentne prošlosti, ključevima tradicije iz srednjeg veka, uverava me da je istorija nepotrebnija nego što se veruje, i da nas u susret budućnosti vodi unatraške.
Ona ne mora biti naš usud zadržavanja u izolaciji predistorije događaja, fatum kašnjenja za epohom, zbog kojih su razmere doživljavanja problematike znatno pojačane, odnosom prema nama samima I odnosom prema našim precima.
Pred sobom smo postavili cilj koji nismo mogli dosegnuti, i nismo u tome uspeli.  Za srpsku stranu ne postoje realne mogućnosti da se problem prevaziđe “ za svakoga po nešto “ kada dvojnost zahteva negiraju jedan drugi ( Kosovo je nezavisna država/insistiranje na podeli Kosova ).
Iscrpljena su zadovoljavajuća rešenja, insistiranje na uzaludnim pokušajima samo je produžena eksploatacija nemoći, forsiranje političkog sadizma i antipatije sveta prema Srbiji.
Kada okolnosti ograničavaju smisao, odnosno jednoj strani različitih zahteva nameće protivsvrhovitost, uklanja smisao protivrečnog zahteva koji se ne može ostvariti, potčinjena strana postavlja se kao dominantna u neostvarujućem jer je ostala bez konkretnog prisustva u stvarnosti koja joj je izmakla u okrilje mitova gde sebe vidi u službi pravde i činiocem stabilnosti na pepelu rata, i opet na račun nepovoljnih društvenih posledica.
Nerešeni problemi rasplamsavaju se u novim domenima, što daje dinamiku negativnoj spirali i povod uplitanju stranog faktora koji bi tu dinamiku zaustavio.

Kroz sve smo to prošli putem najveće nesreće, tražeći spasenje.
Ostaje nam da dokažemo da smo narod vredan poštovanja. Da ublažimo polaritete i suprotnosti, da rešavamo neprijatne teme bez pokretanja novih. Da pokažemo spremnost na prilagođavanje. Uspostavimo trajno dobrosusedske odnose, politiku stabilnosti kao najbolju garanciju opstanka i ravnopravnog položaja srpske manjine na Kosovu.
Da nastavimo da živimo kuća do kuće, bez supervizora, bez pretećih zahteva, bez brutalnosti.
U suprotnom, nepokolebljivost će nas istrebiti.